Desiderata

Evo jednoga kratkog i od mene (posta, misim), premda ste vjerovali da to nećete doživjeti.
Naime, jučer sam se u šetnji gradom slučajno mimioišla s dvije prolaznice, na čijim je majicama pisalo gore u naslovu navedeno. Ne u isto vrijeme, u razmaku od nekih 10-ak minuta.
I sad mene zanima (zapravo, zanimalo me još jučer, no tek sad to dijelim s vama):
Što ženu može natjerati na ovako očajnički, da ne kažem slabouman čin nošenja još slaboumnije ideje?
I onaj jumbo plakat, koji kaže - WGW - jebeno dobro...
Ma možete ovo shvatiti kako hoćete, antireklama, gađenje, kako god... No mene jaaako zanima koja žena na ovom svijetu osjeća potrebu obznaniti svijetu da joj se taj dan (ili tih dana, ovisno mijenja li majicu tijekom PMS-a) svatko obraća na vlastitu odgovornost, te da ona sama tih dana za vlastite postupke odgovara pred nekim višim sudom?
Jer, općepoznata stvar je da je taj PMS katkad i kod gdjekoje žene gadniji i od južine u Dalmaciji.
Usputna digresija, apropos južine: U ono vrijeme su u Dubrovačkoj Republici postojali zakoni za pomilovanje ubojica, koji su ubojstvo počinili u dane južine. To im je, je li, bila olakotna okolnost, pa su se mogli ubijati kol'ko ih volja kad zapuše jugo, ionako se znalo da tad nitko nije sasvim svoj!
I onda mene živo zanima kakve ta majica misli (ili reakciju) izaziva kod jednog muškarca.
Prilazi li on toj ženi? Ja bih se, iskreno, dobrano razmislila (u slučaju da sam muškarac) bih li toj ženi prodala kokice na Cvjetnom. Jer muškarci znaju na koji se način PMS može prelomiti preko njihovih leđa.
A žene su ionako dovoljno bitchy katkad da se s PMS-om druge žene znaju nositi k'o da su i same u istom.
Unaprijed se želim ispričati svim blogericama koje eventualno imaju majice ovog sadržaja.
Ili pak njihovim sekama i frendicama.
Ovo nije ništa osobno.
Ali, cure...

P. S. Ispričavam se i gospodinu Vargeku, vjerojatno je na njega djelovala južina toga kobnog dana kad je ideja rođena.
I Severini, možda je ona u to vrijeme romanse bila nadahnuće. U PMS-u.

Jutros pootvaram sve vas koje redovito čitam i shvatim - divan dan! Sve se nešto super događa; hero pozvana na drugi krug razgovora, ddadd uz vašu nesebičnu pomoć i podršku usrdno radi na ovlaživanju drage (pa kako god da vi to shvatili) champs ima super aspektirane planete (jel' se to tako kaže?), jazzie ima čist stan i pišulinca za cimera (ja crvena od ljubomore!)bestijica uživa u tuđim sladostrašćima pogrešno shvaćenog predinfarktnog stanja (a jes' naivna, ha, ha!) i bez liječničke licence ide raditi po istom, demjan nas oplemeni suosjećanjem za sve one koji nemaju moć sami se suprotstaviti nepravdi... I ja se onda zamislim: Pa što bih ja lijepoga danas mogla lansirati? Imam puno ideja, čak katkad i zaspim razmišljajući o tomu što ću sutra okačiti na blog... ali uvijek sve rezultira istim - htjela bih sve svoje tokove svijesti komprimirati u jednu zbrda-zdola cjelinu, nek' svi vide koliko sam zbrčkana, pa nek' me savjetuju nešto... Kao, npr., kako se posložiti.
Stoga vam odlučim napisati nešto kratko, al' slatko. I dvoznačno. Bojim se da me djelomično obilježilo najmanje za još narednih par tjedana.
Nego, da se posložim i počnem.
Naime, ja radim u kolektivu koji uvelike ovisi o Amerima i njihovoj (samo)volji. Ne želim previše o tomu, no dovoljno je znati da mi u tom poslu bez njih doslovce ne možemo ni mrdnuti (a ni prdnuti). Oni o većini stvari odlučuju, počev od financija (gdje smo, naravno, mi ljudi od krvi i mesa najosjetljivi) preko personnel managementa i sl. I kao što, pretpostavljam, znate, 4. srpnja je njihov veliki državni praznik. Independence Day ili 4th of July. I kako se kod njih i svega na svijetu nad čime se vijori US-zastava toga dana ne radi, nije se radilo ni prekjučer, na taj praznik. Njihov najveći državni, nešto otprilike kao naš Dan državnosti.
I tako ja jučer bila na nekakvom prijemu povodom tog njihovog praznika i po milijunti put shvatila da smo bez njih i njihovog supervizorstva stvarno prepušteni na milost i nemilost samoupravljanju (karikiram, ofkors). A isto se pokazalo neučinkovitim, imali smo mi to samoupravljanje 45 godina. I shvatim da ništa ne shvaćam. Žele li ti ljudi nama dobro kad nam pomažu? Kako oni na nas gledaju? Kako gledaju na naše stručnjake, znalce, ljude s ekspertizom? Pokušavala sam shvatiti ono što već godinama uzimam zdravo za gotovo, jer ipak radim s tim ljudima. Pa o puno stvari niti ne razmišljam. Ne moram ni govoriti da velika većina tih Amera govori hrvatski, no nekako je per se jasno, jel'te, da se priča odvija na engleskom. I službena i neslužbena, i small talk i big issues. I meni to ne smeta. Ali me definitivno zaprepasti kad shvatim da poneki od njih govori i razumije i više od onog što bih ja kao Hrvat(ica) očekivala. Jer, zamislite što mi se dogodilo:
Ja sam s jednim kolegom (isto naš čov'k, Rvat) dogovarala nekakvu poslovnu večeru, gdje sam trebala dati odgovor na njegov prijedlog o tomu gdje će se ista održati. I bez velikog razmišljanja na njegov prijedlog ispalim:
"Okay, Murphy, što se mene tiče - ja sam otvorena za sve mogućnosti".
I u tom se trenutku pored mene progura nešto simpatično, proćelavo s golemim smajlom (po tom sam zaključila da poznaje Murphyja) i pita:
"Daaa? A koliko si otvourena?
Wtf?!
Nije valjda da je čovjek ginekolog u Hrvatskoj, pa zna da moraš biti dva-tri, kol'ko već prstiju, jel'te? Kako čovjek zna za takvu formulaciju (ne mogu reći da i moj 260m/ph mozak nije izgenerirao istu pokvarenu misao pri izgovaranju te vlastite rečenice, ali - otkud Ameru takvo nešto (čovjek je, navodno, u Hrvatskoj svega 3 godine)? Otvorena? Tri prsta? Pretpostavljam da je na takvo nešto mislio kad se nadovezao na moju otvorenost. Ili je pak moja mašta prepokvarena? Možda je čovjek mislio na istu onu otvorenost koju je moja semantika zastupala kad sam izgovarala tu rečenicu. Znači, semantika je govorila o otvorenosti za moguće scenarije, a pokvarena mašta je mogla doskočiti s otvorenošću, ili, nedobog, vlažnošću... ddaddove drage, he, he. Digresijica, ako mi dopustite: Svečano zaključujem da su nam posljednjih dana postovi malo horny, pa si uzimam pravo na isto.
"Happy Fourth of July, Des!", rekao mi je mali proćelavi (zeleni) nakon što nas je Murphy službeno upoznao, a meni je ladica još malo visjela nakon ovog njegovog poludrskog upada (i posljedičnog toka svijesti uslijed istog).
"Happy Independence Day, you alien".
Naravno, ovo iza zareza sam samo pomislila.
I tko kaže da Independence Day nije moguć! Pa mali zeleni su se već spustili iz svemirskih prostranstava!
No ovog puta iz američkih redova.

'Aida' je konačno sinoć zaigrala na Jarunu. Nakon svih (ne)vremenskih uvjeta koji su istu sprječavali da se održi po planiranom rasporedu u četvrtak. Bilo mi je neobično drago, što zbog frendice koja je sve to inicirala, što zbog sebe, koja sam se istomu rado priklonila.
Ukratko, 'Aida' je priča o egipatskim osvajanjima svega što je bilo uz obale Nila. Ipak, težište priče je zapravo više na ljubavi koja se rodi između mladog i naočitog egipatskog kapetana Radamesa (oh, Đani!) - i mlade ropkinje, nubijske princeze Aide (genijalna Renata Sabljak).
Znači, nekakva predvidljiva shema (dežavu, rekli bismo po narodski) - rat između premoćnog osvajača i slabog protivnika, te ljubav između dvoje mladih pripadnika suprotnih strana. Već viđeno, reći ćete?
Možda da. No ne ovako upakirano.
Ja sam se rastopila. Mjuzikl je, just for your information, napisao Elton John. Znajući što od takvog genijalca (ne) mogu očekivati, otišla sam na predstavu. I nisam zažalila. Tip je genijalac. Mislim, Elton.
Što se tiče interpretacije naših glumaca/plesača - to je nešto zbog čega sam ponosna kad vidim da mi Hrvati možda i nismo toliki pušioničari; da u našim redovima postoji umjetnička garda koja bez komplexa može parirati broadwayskoj, londonskoj, hamburškoj ili whatever. Ljudi stvarno glume, plešu i pjevaju. Ali stvaaarno!
Đani (Stipaničev, a tko drugi?) u ulozi Ramadesa je mamio ženske uzdahe, pa smo se ježile više od pogleda na njegov torzo, nego od stvarne hladnoće, dok je muški dio publike uzdisao na Danijelu (Pintarić - pobjednica 'Coca Cola Music Stars'), koja glumi ženu, egipatsku princezu, kiojom je on zaručen, i za koju se konačno nakon 9-godišnje veze i zaruka treba oženiti. No nekako mu se ne da (potvrđuje se teza o nelikvidnosti dugih veza, ne?), usprkos njezinoj savršenosti i ženstvenosti. Ona mu se čini preobičnom, razmaženom faraonskom kćeri. On se, zamislite, zaljubi u Aidu (Renata Sabljak - genijalka gdje god da zaglumi/zapjeva), nubijsku princezu. Ne znajući, naravno, da je ona to. Ona je za njega ropkinja. Ali ne bilo kakva. Ona je djevojka s bezgraničnom ljubavlju za svoj narod (ni ja ne bih izdala Gotovinu! Ne bih, maajke mi!, op. a.). I on se u nju smrtno zaljubi. I kad se ocu (glumi ga Ervin Baučić, bivši pjevač 'Hotline') opravdavao za svoju zabranjenu ljubav (nema veze s istoimenom sapunicom, op. a.), rekao mu je: "Aida je sve ono što sam ja oduvijek želio biti.", misleći pritom na njezinu odanost svom narodu i Nubiji.
A znate što mu je na ovo otac rekao? "Sine, pričekaj da se oženiš, pa onda možeš uživati u slobodi." Naravno, ne moram vam ni spominjati (nekako mi se čini predictible) da je starom bilo u interesu da mu se sin oženi faraonovom kćeri. Pa poslije može činiti što hoće.
Ma jel' molim te?!
Meni se u trenutku učinilo da iz ove rečenice progovara hercegovački ili vrgorački mužjak, ili, nedajbože, muški rod 20. st. in general! Kad tamo - toga je bilo u drevnom Egiptu tamo negdje u 5. st. pr. n. e.?! Omigod!
Muškići moji, nadam se da vas nije sve 'školovao' Radamesov tata. Jer ako jest, bojim se da se neću udavati. Što bih se ja udavala za tipusa kojeg će tek onda zavesti zov slobode?! Pa nis' luda!
Nego, nisam li ja malo skrenula s teme kritičarskog pera?
Bit će da jesam.
Bit će da je to zbog Radamesovog torza...
Ili famozne rečenice njegovog tate. One boldane.
Svakako pogledati.
Primjenjivo i na moderan život.
Preporučujem
Radames, vruuuće mi je!

Desi vs. Murphy.
Desi se opako zainatila pobijediti Murphyja. Premda to nikomu nikad nije uspjelo, Murphy je neuništiv.
U ringu je vruće, razjarena gomila navija. Ne zna se tko ima više navijača, ali k'o za vraga, čini se da Murphy vodi. Po milijunti put.
Desi ustaje, pokušava zadati udarac koji će ovoga barem na trenutak onesposobiti. Pa da taj trenutak iskoristi za knock out. No Murphy se ne da. Ustaje i pobjedonosno se ogleda oko sebe. Čini se kao da oklijeva, kao da će popustiti. Desi u čudu gleda kako se ovaj pogledom obraća publici, ne pribojavajući se pritom da će ga ona napasti s leđa.
Murphy uputi ubojit pogled publici, okrene se i - baaam!
I svima je jasno.
Bez odbrojavanja.
Murphy wins again.

Ova uvertira je izraz moga dubokog štovanja prema gospodinu Murphyju. Sigurno se i vi počesto susretnete s njim, ali se nikad niste obračunali. Niti pokušali. Jer izgleda da je to ipak unaprijed potpisan poraz.
Ja sam posljednja dva mjeseca ravnala po događaju koji je trebao biti sinoć. Jedan kulturnjački event na otvorenom. Zbog tog eventa sam propustila dvije druge stvari koje su mi se ponudile početkom ovog tjedna. Računajući da je ovo sinoć na otvorenom ipak najvažnije. A i frendici sam se bila obećala, ona u tom eventu ima posebnu ulogu. Pa kako bih joj onda mogla uskratiti svoju nazočnost na takvom nečem?
I tako, odbijem ja, između ostalog, i jednu divnu poluposlovnu večeru u divnom i skupom restiću sa stranjerosima. A vrijeme je još preksinoć pokazalo zube (nezapamćena oluja, Murphyjev uradak i ddaddov scenarij) i mogla sam po svemu pretpostaviti da će ovaj outdoor event biti odgođen. Ali tračak nade je postojao, pa nisam odustajala. Naravno, i zbog divnog prijateljstva i osjećaja obveze i poštovanhja koji prema istom imam.

Na kraju sam ostala i bez večere s Amerima i bez outdoor eventa. Odgođen za nedjelju. Sad se i frendica i ja osjećamo glupo. Posebno ona. Jer misli da mi je sjebala koncepciju. I da sam zbog nje ostala i gladna i kulturnjački neuzdignuta.
A u meni malo radi onaj vrag da volim tu i tamo svaliti krivnju na drugoga. Jesi, kriva si. No naravno, ne mogu joj to tek tako reći.
A šef jutros likuje, jer zna da sam zbog ovog eventa propustila večeru s njim i stranjerosima. A eventa nije bilo. A mogu zamisliti kako bi tek ona kolegica tuka likovala da zna...
"Ali, šefe, ovo sam već prije dva mjeseca bila dogovorila, nisam mogla otkazati takav događaj!"
Bilo je dovoljno da mi kaže što su papali. I da su stranjerosi, odnosno, jedan zgodni među njima, pitali za mene.
Pa da ja po stoti put zamrzim Murphyja i odlučim se ponovno obračunati s njim.
Ipak, nadam se da će u nedjelju biti milostiv.
I da će "Aida" ipak zaigrati na Jarunu.

Murphy, fuck off, I don't wanna stick to your law!

... bitch. Ma da. A zašto je to tako? Da se mene pita, to UOPĆE ne bi smjelo biti tako.
Ne mogu vjerovati da se u najljepšem godišnjem dobu bavim glupim razmišljanjem o tomu kako smo si mi žene jedna drugoj bitch.
A sve to zbog kolegice koja me ne podnosi. A ja se trudim da posao ne pati. Pa se sve nešto pravim kao da ona možda ima bad day. I da je to sve slučajno. A nisam naivna, pače. Vidim da sa ženom nešto ne štima. I, nažalost, redovito se ispostavi da ona zapravo ima bad week. I bad year. I, naposljetku, bad life. Očito.
I onda, kad sam danas pročitala heroin post o tomu kako ima razgovor za posao, samo sam se za nju pomolila Bogu da joj na intervjuu ne bude neka bitch.
Jer meni je na nekoliko razgovora bilo takvih.
Zašto mi se redovito čini da muškarci jedan prema drugom nisu sons of a bitch? Kod njih posao nikad ne pati, koliko god da oni imali loša mišljenja jedni o drugima privatno. I koliko god da se ne podnosili u istim tim privatnim okolnostima.
Kod nas žena je profesionalan život na poslu često teško odvojiti od privatne (ne)trpeljivosti. I zato posao često pati. Iako nas je šef jednom sve kokoške na poslu upozorio na to da ne želi nikakve netrpeljivosti do 16:30; nakon toga se možemo počerupati i iskokodakati jedna na drugu do mile volje, ali dotad - posao MORA biti odrađen.
I to je muškarcima, naravno, sve smiješno.
I meni. A nisam muškarac. Dapače, JAAAKO sam žena. I zato me ovo očigledno i pogađa.
I zato se ova dva dana ne javljam, eventualno vam prikvačim koji comment na postove.
Jer me ova atmosfera na poslu s tom tukom malo frustrira. Jučer je ona, kao, obavila MOJ posao. I to rekla šefu, koji me danas malo kritički propitao oko nekih stvari. Sva sreća da ga je moja moć uvjeravanja ipak pridobila, i čovjek je shvatio da je tuka samo napravila SVOJ posao.
A sto puta sam se zaklela da neće više...
Što da joj radim, ljudi?
What's a (wo)man with(out) a (wo)man...

Dragi moji,
nakon dugog i mukotrpnog prošlog tjedna iseljavanja i useljavanja, dekonektiranja i konektiranja, odvijanja i zavijanja i inih sinonima i antonima, ja sam ponovno u sedlu.
I ponovno vas mogu nesmetano čitati, smijati se, plakati, migati i cerekati se (Beštijičina omiljena disciplina)... I to me beskrajno uveseljava. Toliko da tek sad shvaćam koliko mi sve ovo fali kad nisam u tomu.
A vikend k'o vikend. Jedna sam od nesretnica koje zbog posla počesto moraju ostati tu, pa što ću. Pokušavam izvući best of it iz njega, ma koliko radan bio.
Nego, uzdrmala me jedna poručica.
Sjećate se onog mojeg posta od nekidan, o onom mom frendu Ameru koji se ni na što nije mogao oduševiti?
E, pa recimo da se na nešto ipak oduševio.
Zapravo, na nekoga.
I to na mene.
Des, I kinda think I love you.. bila je poruka koju sam primila u nedjelju oko 10.
Isssussse, koja situacija natjera čovjeka na ovakav očajnički čin u nedjelju ujutro, kad se većina odraslije nacije moli u crkvama diljem Hrvatske, a oni mlađi, ukomirani od prethodne noći, dosanjavaju slatke snove u završnom R.E.M. fazi?
Čovjek napisao da me voli!
A mi se ono nekidan raspisali o m/ž prijateljstvima!
I što da ja sad kažem na to?
Ne vjerujem da se nekomu može reći 'Volim te' kad vas spaja viđanje jednom godišnje (i to ako), te održavanje 'veze' (na aparatima) putem neta.
Vjerujete li vi?
Naime, dogodilo mi se i prije, no s tipom s kojim sam, doduše, svojedobno imala avanturicu. On se, kao, nakon toga nešto gadno bio zaljubio. A ja mrtva-hladna, damn it!
Jebi ga, i meni se događalo da se malo zacopam u frajera koji mi je bio ništa više do one night stand.
Ali Amer mi nikad nije bio čak ni to, munje i gromovi!
I što sad?!
Trebam li napomenuti da mu nisam ni odgovorila na poruku?
Zašto je nekomu tako lako reći 'Volim te', a drugima trebaju mjeseci, pa možda čak i više?
Možda sam malo ljubomorna na ove prve...

Dragi moji,
evo, konačno, da prekinem sa svojom tradicijom pisanja dugih postova. Idem ravno 'in medias res' (lat. u središte stvari), bez previše uvoda i okolišanja.
Zanima me, naime, što mislite o kombinejšn starija (ali ne stara) cura - mlađi muškarac.
I neću lagati i reći da se radi o jednoj mojoj frendici.
To je već malo isfurana fora. A takve ne volim.
Razlika je, naime, 9 godina. Njemu je 19, a meni - zbrojite.
Mali navodi na grijeh.
I ja mu zasad uspješno odolijevam.
No ne znam koliko ću još uspijevati u tomu.
U velikom sam moralnom rascjepu.
I razmišljam o staroj dalmatinskoj iz naslova, pa me nekako pokoleba...
Oprostite na maloj vulgarnosti iste. No nisam je ja izmislila.
Izmislili su je naši stari.

To je nama naša emancipacija dala.
Vidjela sam, drage moje dame i gospodo, da smo se nedavno naveliko bile raspisale o emancipaciji. Posebno jedna od vas, čiji smo post iskomentirale do besvijesti. I svi su ti komentari, naravno, bili varijacije na temu.
A meni je u subotu jedan decentni stariji (po defaultu valjda i iskusan?) gospodin na svadbi rekao:
"Znaš, danas su ti muškarci malo preplašeni. Vi žene ste sve emancipiranije i samostalnije, nije vam neminovno potreban muškarac da se realizirate."
Preplašeni?!
Ha, ha, da, stvarno! Sve vidim neke preplašene i izbezumljene face kako šeću gradom poklekujući pred moćnim amazonkama! A one sve, ono, jel'te, oboružane kopljima i štitovima (čitaj: cvjetnim uzorcima i trendi-naočalama) oštro ih gledaju i misle se na koji će ih način popodne na Jarunu ili Maksimiru popapati - lešo, pečene, sušene...
Pogotovo kad tu i tamo (no jaaako rijetko) sretnem onoga u kog je i moja malenkost zera zaljubljena (a nije ddadd, nadam se?!) - on mi izgleda posebno uplašenoi unezvijereno, onako golem i nemoćan! Ha, ha, ha!
Ne moram ni govoriti da sam se dotičnom gospodinu sa svadbe grohotom htjela nasmijati u facu (no naravno, nisam, ipak nisam takva prostakuša), premda mi je, čovjek, jel'te, zapravo htio dati kompliment, kako je i sam rekao.
Kompliment?!
Pa nije mi kompliment to da me se boje, vrag te! Zašto me se ne boje oni nezanimljivi frajeri koje bih u startu htjela prepasti, a oni uporni... I vjeruju da sam cijeli život čekala samo njih... da mi ulete... i da im padnem u zagrljaj...
Kao, npr., oni gore kod Bosanca u Tkalči...
Ti se, valjda, nikoga ne boje. Mislim, ona garnitura koja redovito sjedi ispred na terasi i budno motri na svoj zavidan i vrijedan vozni park. I na usputne prolaznice na ruti Bogovićeva-Tkalča-Kaptol centar, ofkors. Ne d'o Bog da im koja prođe neopaženo ili neiskomentirano!
Zašto se takvi ne boje amazonki?
Ispada da se oni najviše pale na osviještene žene. I zato, emancipirane i osviještene žene - pravac Bosanac!
Naravno da ta garnitura muškića doma jako često ima isto takvu jednu (?!). Osviještenu, mislim.
Možda povremeno i onesviještenu. Zato i jest doma.
To je nama naša emancipacija dala.
Da nam gradom hodaju preplašeni muškarci...
Ddadd, pitanjce za tebe; Je si l' možda voljan za kloniranje?

Tek što sam onako samouvjereno nekidan komentirala antibiotičin post o bivšima, sinoć mi se dogodilo djelomično oživljavanje prošlosti, kao za inat. Bivši mi se javio poručicom, i dopisivanje se kasnije odvijalo po načelu 'poručica na poručicu' i tako njih 20-ak zaredom... I tako sam shvatila da bivši ipak ne pripadaju prošlosti. Ne u potpunosti. Ne zato što to JA ne bih željela, nego zato što je ON taj koji se povremeno javi... a bio je rekao kad smo prekinuli da se nema smisla javljati (usputna napomena, ne zato što se želim praviti važna, nego čisto zbog vaše orijentacije - ja sam NJEGA ostavila (nije mi na čast i slavu, no što ćeš)), kad je ionako razvidno da ljudi nakon veze teško mogu ostati prijatelji... posebno kad se zna što jedna strana još uvijek osjeća... Suze mi dođu kad se sjetim kako mi je teško bilo. Ipak, vjerovala sam da će se držati te svoje - nećemo se više javljati jedno drugom. Naravno da ćemo se pozdraviti ako se sretnemo u gradu, možemo čak i popiti cugu, pa nismo neprijatelji?! No nema smisla ciljano se javiti sms-om ili pozivom da se nađemo. I slažem se, stvarno nema. You gotta put an end to something.

Ipak, on je bio taj koji se periodično javljao nakon prošloljetnog prekida. Nije navaljivao nikad, nije neki bik rogonja koji ide glavom kroza zid... No ipak se povremeno javljao. I meni je svaki put bilo drago, a u isto vrijeme i teško što mi se javlja. Teško zbog njega, ne zbog sebe. Ja sam sa svojim osjećajima bila načistaka, no njegovi su još postojali. I što je još najgore, gotovo nepromijenjeni. Još me, kako mi je kasnije jednom prilikom i rekao, volio svim srcem. Ali nije bio papak, i ja sam to znala. I zato sam i ja njega na neki ludi način nastavila voljeti, no ne tjelesno. Samo mi je um govorio da sam počinila grešku, da takvo nešto nikad neću ponovno pronaći... Jer mogao je taj čovjek biti divan muž, prijatelj, otac našoj djeci... Sve je to meni moj mozak govorio... No srce je lutalo dalje... Tražilo je nešto uzbudljivo... Nešto što i dan-danas traži. To je bio sukob srce vs. mozak.

Srce je i otšilo dalje, nastavilo lutati i tražiti nešto 'bolje' (ako postoji). Ali je barem bilo iskreno. Nisam imala njega kao ziher-varijantu, a okolo si tražila uzbuđenja i avanture. Premda znam jako puno cura koje to rade. To bih nazvala 'sukobom' ziher varijante (njem. sicher Variante) i avanture. Naravno, dečke ne moram ni spominjati, to je njima nešto još normalnije. A propos toga, nekidan mi je jedan frend (postoje li m/ž prijateljstva? - osvrnuti se na Suzette od jutros, op. a.) rekao da već dugo ne vjeruje u monogamne veze (što i sama vidim?!) i da sex treba shvaćati kao sport i rekreaciju. Da mu je život lakši otkad tako živi (Ja još uvijeeeek kao momak žiiiiviiiim!). Hebo te, sve se više i sama priklanjam ovakvom razmišljanju! I onda se pitam jesam li ikad uopće bila i zaslužila onakvog bivšeg? Takve se bivše ne zaboravlja. Oni ti samo oplemene život i tjeraju te da budeš bolja osoba. Nadam se da će mi uspjeti, jer ga se uvijek rado sjetim. I ne želim ga potpuno prepustiti prošlosti. Premda, kao što već rekoh, ništa ne želim obnavljati s njim. Možda mozak i želi, no srce stalno bježi dalje (Jer ja sam skitnicaaaa...).

I tako je mene moj bivši sinoć nagnao na ponovno razmišljanje i promišljanje o tomu što želim. I po milijunti put sam shvatila da ne znam što želim. Ali definitvno znam što ne želim - razapetost između ziher varijante i avanture.
I dogovorili smo se za cugu sljedećih dana.

Nije da mi je zagrebački kolodvor (bilo koji, autobusni, željeznički... imal' još koji?) materinji, ali u posljednje tri-četiri godine kao da jest. Naime, otkad živim u tu. Jer otada povremeno odem na pokoji od gorenavedenih dva dočekati/ispratiti nekoga/sebe s/na raznoraznih/a odredišta... I tako su meni zapravo zagrebački kolodvori gotovo pa materinji. Mislim, domicilni. Jer, ipak živim tu, ne? (Povremeno i kajkam, no svi se smiju - (Kajkava Dalmošica! Ha, ha! - E neću više, nećete se vi meni smijati, kad se već ja ne smijem vašim lošim pokušajima čakanja! ( bijesna op. a.))
Dobro, nije to ono što sam htjela reći. To je bila samo kratka uvertira za prepričavanje popodneva kad sam išla dočekati Amera tamo. Na zagrebački željeznički kolodvor. Popularno zvani Glavni. Da slučajno ne bi bilo predugog traženja, rekla/napisala sam mu, onako, just in case, da bude pored glavnog ulaza u lobi, da ga lakše uočim. Na što je meni čovjek sms-om odgovorio da zar ja mislim da je zagrebački kolodvor tako veliki da ga ne bih uočila i da ne bude pored glavnog ulaza?! Pas mater! Eto ti američke dominacije u malom! Eto ti ponovno (balkanskog) komplexa manje vrijednost pred nadmoćnim (ne)prijateljem! Uh! Hoće li on meni, pas mater, da je zagrebački kolodvor mali?!
Ipak, što reći. U pravu je čovjek. Vidio je, valjda, i puno većih, pa se nije prepao da neće uočiti svoju kroejšn frend kad dođe po njega. Ruku na srce, vidjela sam i ja puno većih, što sam manje putovala od njega, a gdje neće on, koji je vidio gotovo sve?! I bio je u pravu. Odmah smo se skužili. I nismo si, naravno, potrčali u zagrljaj. Ipak smo samo frendovi (ali, stvaaaarno, samo frendovi). Ma, što se ja ovdje opravdavam?! Dobro, poljubili smo se, onako, cmok-cmok zagrlivši se, no to je isto, naravno, pjurli frendovski.
Neću vam nadugo i naširoko o svemu, samo ću se još jednom ispričati i zahvaliti svima vama koji ste nesebično uskočili s prijedlozima prekjučer - od svega predloženog što se tiče sightseeinga čovjek je sa mnom vidio samo Zrinjevac. A zašto? Da ne bi sad ispalo da je to samo zbog Suzette i moje radoznalosti da vidim ta čudesna bića iz močvare razbacana po parku, razlog je još i sljedeći - zato što je ostao svega jedan cijeli dan, od kojega sam ja opet više od polovice radila. Jutros je otišao za Dalmejšu. To mu je i bio ultimate destination. Jest da smo se mi jučer našli za moj lunch break na kavi (neću vam reći na koje sam ga poznato špicersko mjesto odvela, da se ne biste prepali da sam vas vidjela, he, he!), no ja sam ga ponovno trebala ostaviti samog da glavinja po gradu dok ne završim s poslom, jer onda ću ga, kao, odvesti u nekakav, jel', sightseeing.
Na početku mog teksta ste mogli vidjeti moje ježenje na nadmoć (ne)prijatelja i komplex manje vrijednosti koje redovito osjećamo pred takvima (usprkos činjenici da imamo povijest stariju od njih uhuhuuuu!). Naime, što ću pokazati čovjeku koji se na malo što više zna i može oduševiti?! Kako sam ja u takvim trenucima (posebno nakon posla, a minimum spavanja prethodne noći, jer smo bili na nekakvoj večeri kod mojih frendova) krajnje bezobzirna, i, mogu čak reći, malo i zloćkasta, prekorila sam ga nekoliko puta što se ničem ne divi. Valjda sam ja, onako, naviknuta na svoje oduševljenje na sve strano i novo, očekivala da bi i on sad trebao isplaziti jezik na Bana Jelačića (btw, nisam znala kako u plemićkom rodu na engleski kategorizirati bana, te kako ista riječ uopće glasi - uskočite s pomoći, da ne listam po rječniku sad), kralja Tomislava, secesijske zgrade (s kojih, nažalost, nerijetko otpada žbuka - mislite da to nije primijetio, peder jedan?!), restauriranu katedralu (koja je meni, iskreno, čak bila puno ljepša onako s onom crnkastom 'patinom' od prije, vama?), duuuugu nam shopping zonu Ilicu etc, etc... Ja sam takva - sve me oduševljava, Ako ni iz kog drugog razloga, a onda barem iz kurtoazije. Da dođem Bugarinu, Ukrajincu, Estoncu ili Bjelorusu u posjet (državljanstva uzeta nasumce, ne zamjerite) našla bih nešto vrijedno komentara... A ovaj? Komentirao je gotovo ništa! Na kraju sam ga ja praktički 'navlačila' na komentare, što me užasno živciralo... Stvarno mi to treba nakon cijelog dana na poslu i razmišljanja što mu pokazati i kamo ga odvesti. Na kraju sam od djelomične iživciranosti ogladnila, pa smo otišli nešto popapati u Skalinsku, pri čemu nas je na terasi dobrano počela prati kiša... I pokislo mi je više od pola lignji i pommesa... I kao točka na i, moja je djelomična iživciranost (moram napomenuti da istu nisam otvoreno pokazivala, iz gorespomenute kurtoazije) još više došla do izražaja kad sam shvatila da skoro ništa nisam ni pojela, a bila sam gladna k'o vučica... Uh! Nije mi se dalo više jesti ono što je kiša obilato zalila, bez obzira na krajnje ljubaznog konobara koji me upitao: "Da vam unesem unutra, još ćete jesti?". Samo sam mu rekla da ponese, da više neću jesti. Platili smo, sačekali još uz pićence da kiša oslabi... i krenuli dalje. Ne mogu vam reći kamo, jer bih možda bila prepoznata... Oprostite.
Summa summarum cijele priče - još mi je jednom postala jasna ona stara "Svakog gosta dva dana dosta". Ne bilo kojeg gosta, ali svakako ovog mog američkog. Što će mi gost koji mi gotovo ništa ne zna pohvaliti, pa čak ni to posljednje mjesto na koje sam ga povela (riječ je o mjestu krajnje kulturnog sadržaja, na kojem je imao priliku prije od ostalih Hrvata (a kamoli Amera) vidjeti da su Hrvati jedan umjetnički nadaren narod, između ostalog?!
Ne mogu reći da mi je smetao, dapače. No ipak sam bila presretna kad sam ga jutros ispeljala na kolodvor (ovaj put autobusni) na bus za Dalmejšu...
I kad sam se, onako, u rutinskoj maniri, zaputila dalje u bespuća zagrebačkog prometa vozeći se prema svojoj svakodnevnom, djelomično učmalom i poludosadnom radom mjestu... Sjećajući se s pomalo gorkim okusom da će se isti moj američki prijatelj zaputiti dalje ne znajući bilježiti zanimljive momente... Ili barem ne znajući ih popratiti adekvatnim komentarom... A ja bih, kao, na njegovu i Columbovu pradomovinu trebala svršavati? E neću!
Drugi put kad dođem u US neću se ni na što oduševiti!
Ni na što!